Prikaz
Pripovetka „Trup“ pripada takozvanom „fratarskom ciklusu“ Andrićevog pripovedačkog opusa, a može, potencijalno, biti posmatrana i kao razvijeni ekskurs (epizoda) romana Prokleta avlija. Priča „Trup“ premijerno je objavljena 1936. godine. Glavni kazivač je fra Petar. Kao i u Prokletoj avliji, on priča doživljaj iz svoga zatočeništva. Po primenjenom književnom postupku prstenastog strukturiranja priča, gde kazivači jedni od drugih preuzimaju iskaznu poziciju, „Trup“ je Prokleta avlija u malom. Priču započinje objektivni pripovedač koji opisuje fra Petrovu ćeliju i fra Petra kako, ležeći bolestan, priča jednu od svojih mnogobrojnih uspomena. Fra Petar je kazivač od klase, oko svake njegove reči lebdi „naročit prizvuk, kao neki zvučni oreol“, svaka njegova reč je „kazivala više nego što ona u obično govoru znači“. Ta magičnost kazivanja je posle njegove smrti „izgubljena zauvek“, govori objektivni pripovedač, hotimično smanjujući svoj značaj. Potom, u retrospekciji, fra Petar počinje da priča kako je za vreme izgnanstva u Maloj Aziji izašao na glas kao majstor. Jednom bude odveden u neku prebogatu kuću da popravi veliki sat. Sačeka ga sluga i sprovede ga na kulu. Odatle, fra-Petar gleda na unutrašnjost dvorišta, i u jednom trenutku ugleda ljudsku priliku bez ruku i nogu, potpuno unakaženog lica, trup. Sluga tada preuzima priču, pa pripoveda o Čelebi Hafizu koji je svu Siriju pokorio, bez milosti ubijajući koga stigne. Poštedi samo jednu iznemoglu lepoticu iz ugledne porodice i uzme je u harem. Ta lepotica mu je došla glave. Strpljivo je čekala priliku da mu se osveti za smrt najbližih i to je jedne noći iskoristila. Pobunila je roblje koje je savladalo malobrojnu stražu i zapaljenom bakljom unakazila lice Čelebi Hafizu koji je izlomljenih udova bio vezan za gredu. Vojska koja je stigla u pomoć poubijala je roblje i lepu Sirijanku, ali je za Čelebi Hafiza bilo kasno, od njega je ostao samo živi trup. Priču opet preuzima fra Petar, a poentira je objektivni pripovedač pa se ona tako završava povratkom na početak. Prema nekim tumačenjima lik trupa je simbolička projekcija čoveka u modernim, poratnim vremenima, koja je Andriću, bez obzira na to što on svoju priču situira u prošlost, došla iz modernističkog, ekspresionističkog duhovnog okruženja u evropskim književnostima posle Prvog svetskog rata.
Odlomak
Iako mučen bolešću i prikovan odavno za postelju, fra Petar je još uvek mogao da priča dugo i lepo, samo kad bi našao slušače koji su mu po volji. Nikad se ne bi moglo potpuno kazati u čemu je upravo bila lepota njegovog pričanja. U svemu što je govorio bilo je nečeg nasmejanog i mudrog u isto vreme. Ali, pored toga, oko svake njegove reči lebdeo je još naročit prizvuk, kao neki zvučni oreol, kakvog u govoru drugih ljudi nema i koji je ostajao u vazduhu i titrao i onda kad je izgovorena reč ugasla. Zbog toga je svaka njegova reč kazivala više nego što ona u običnom govoru znači. To je izgubljeno zauvek.
U fra-Petrovoj ćeliji bilo je velikih i malih časovnika, koji su ceo prostor ispunjavali svojim jednomernim šumom i povremenim iskucavanjem časova, bilo je oružja, delova od pušaka, razne gvožđurije i alata. On je bio majstor u tim stvarima i zato mu je ostao od mladosti nadimak Tufegdžija. Jedan od tih čudnih drvenih časovnika otkucavao je jedanaest sati. Zamišljen, fra Petar je slušao njihov zvuk, gledajući u raf na duvaru na kom su bile dve-tri knjige, staklo rakije sa travama, i red dunja i jabuka. Još odjek poslednjeg udarca nije bio zamro kad je fra Petar počeo da priča.
- Kad sam bio u progonstvu u Maloj Aziji, nagledao sam se svakojakih čuda i vidio zla i dobra. Više zla nego dobra, jer dobra je malo manje pod ovim nebom pod kojim živimo. Tu sam vidio jednog čovjeka koji je bio živi spomenik nesreće i slika svih zala koja vrebaju živo čeljade.
Ja sam, eto, neki tufegdžija. Batal-majstor od zanata. To mi je ostalo od detinjstva i to sam oduvijek radio u manastiru. Opravljao sam mlinove, brave, satove i puške. I tako sam uvijek ponekom bio potreban jer, kao što znate, sve se na ovom svijetu troši i kvari, i više ima štete i batala nego sreće i napretka. Ta mi je moja vještina valjala i u Akri. Popravio sam i naoštrio mome apsandžiji kaveni mlin. Od toga mi se pročula slava. Najposlije su mi davali da popravljam i brave na našem zatvoru. Počeli su da me zovu i po varoši. Prvo kod kajmakama, pa zatim i kod drugih uglednih ljudi gdje ima šta da se popravi. Tako sam došao u kuću Čelebi-Hafiza, koja nije bila kao druge kuće što su, kao što ni njen gazda nije bio kao drugi ljudi.
To je bio čitav dvor, napola sakriven u gustom šumarku koji je izdaleka izgledao kao čuperak na žutoj strmini na brijegu. Tek kad čovjek prođe veliku kapiju, vidi da je to prava tvrđava, sa nasipima i mostovima i kulama od štura kamena. A šumarak krije hladovite bašte i vrela žive vode. Samo u Aziji ima takvih iznenađenja. Otkako sam ovamo došao, nisam čuo da česma romoni. I taj šum vode dođe mi drag i poznat kao maternji jezik. Kao da nisam ni u ropstvu ni u Aziji, nego usred Sarajeva, u našoj fratarskoj avliji, pored česme. Ali osim toga sve je drugo bilo zapušteno, iako veliko i bogato.
Stražar koji me je doveo predade me jednom blijedom čovjeku neodređenih godina, ugasla pogleda i duboka glasa. Taj me je vodio dugo uz kamene basamake, preko nekih doksata, kroz neke hladne i prazne prostorije, sve od istog sivog kamena. Sve tvrda građa i velika majstorija. Dohvatismo se drvenih basamaka i uspesmo se na kulu na kojoj je bio veliki sat koji je juče odjednom stao i zbog kojeg su me dozvali iz apsa. Čim sam ga otvorio, vidim šta je i kako je. Građa mletačka i dobra, ali sat rđavo usađen pa mu drob zakisava sve do zereka. Vidim: ovo je radio jali Grk jali Jermenin, a oni nisu za taj posao, jer tu nema prevare i ne pomaže lagati.
Tražim gasa i zejtina, dvije-tri peruške i jednu turpiju, jer je turpija jedina alatka koju mi u apsu ne daju da držim. Donese mi sve to jedan momak pa ode. Onaj koji me je doveo ostade pored mene. Tu na tavanu, ispod sata, bilo je dasaka od nekog dobrog tvrdog drveta. Na njima sam poređao alat. Na jednu od tih dasaka sjede i onaj momak. Sad sam mogao bolje da ga vidim. Bio je već u godinama, mršav i povijen u pasu. Sad kad se sjetim, mislim da je morao biti rob, ali davnašnji, možebit od djetinjstva, pa poturčen i oslobođen.
To su te doživotne sluge po turskim gospodskim kućama, kojima se ne zna dobro ni šta su ni odakle su, ni koji im je pravi posao u kući. Pošto su se potpuno odrekli svoje vjere i svoga imena i svog života samog, oni uistinu vladaju svima oko sebe i ostaju na mjestu dok se sve oko njih mijenja, rađa, umire, ili udaje i odlazi. Oni znaju najbolje kako stoji kuća i u kući mâl i imanje, znaju sve druge tajne u duši i ćud svakog od svojih gospodara i od posluge. Svak traži od njih poneku uslugu, pomoć ili savjet, i oni svakom pomognu, a ne traže ništa za sebe, samo šute i gledaju oko sebe i kao da im je sva nagrada u tome što sve znaju a ništa ne žele. Tako gospodskim kućama često vladaju robovi i stranci, lukavi Čivuti i tajanstveni poturčenjaci, samo zato što su potpuno pregoreli i što nemaju one požude i ona vitia kojima robuju njihovi gospodari. I za ovoga sam odmah osjetio da je takav neki kućni dušmanin.
Ja skidoh kapak i zasukah rukave. Prekrstim se u sebi i počnem posao. Šutim ja, šuti Turčin. Pogledam ga malo iskosa i vidim ga gleda kroz onaj mali otvor ispod sata.
- Jesi li vidio? – odjednom me upita Turčin.
- Nisam – odgovaram je, a ne smijem da podignem oči s posla. A i nisam ništa ni vidio. Nisam čestito ni pogledao. Bojim se da nisu neka čeljad iz harema i da Turčin ne pomisli štogod i da mi ne zamjeri. Šta ja znam? Nisam uradio ništa, ali i za manje stvari se degenek jede i glava gubi.
- Pogledaj slobodno – kaže mi opet Turčin – nije ono ženskinje ni hare. Pogledaj, pa ću ti nešto ispričati.
Podignem glavu s posla i pogledam. Vidim dolje, duboko ispod nas, na kamenim pločama, koje su još u hladovini, prostrte serdžade i na njima sjede dva roba, jedan kahvaji a drugi sasvim crn. Pored njih neka nosila, jastuci i šargije. Naprijed, do same kamenite ograde, do koje dopiru vrhovi drveća iz bašte i koju već obasjava sunce, stoji nešto, kao dijete, kao baba, ne mogu da razaznam. Vidim, ljudska prilika u žutoj i zelenoj anteriji do same zemlje, na njoj glava sa belim kaukom, ama nema ni ruku ni nogu, samo trup. Stoji i ne miče se s mjesta, samo što glavom kreće i klanja se čudno. Bože me ne pokaraj, kao pokojni fra Filip Bravadžić kod velike mise, kad ga ministrant kadi tamjanom a on se samo klanja glavom i ne umije da prestane. Ne znam otkud se sjetih fra-Filipa, Bog mu duši dao lako, a bio je dobar kao hljeb, samo skrupulant i smiješan čovjek, ali me Turčin prekide u mislima.
- Vidiš ono dolje pod nama. Ono je Čelebi Hafiz, koji je nekada Siriju pokorio. Slušao si za njega.
- Nisam, da mu je sretno gospodstvo, nisam. Ja sam izdaleka i odskora ovdje.
Turčin me je gledao čudnim očima, koje tek sada pravo sagledah, , očima čovjeka koji zbog nečega pati, i stoga mu pogled liči na pogled krštena čeljadeta. Gledao me je kao da je htio da se nagleda čovjeka koji nije nikada čuo za Čelebi-Hafiza. I tada je počeo da priča priču o trupu i njegovoj sudbini.
Dok je on pričao, ja sam pomalo bacao pogled na doksat ispod nas. Tu su robovi jednako sjedili na kamenim pločama, u sjeni bedema, a pored ograde stajao je Čelebi Hafiz, trup u žutoj i zelenoj svili. Sjena se pomicala i sunce je bilo prešlo na njega, ali on je nepomičan, samo što glavom kreće. Najprije – diže glavu uvis – diže! diže!! – nisam vidio živa čovjeka da tako visoko i ponosno digne glavu. A onda stane da polagano kreće glavom, ulijevo, pa udesno, strahovito polagano, kao zvjerka kad njuši vjetar i predosjeća vrijeme. I sve tako: ulijevo, pa udesno, dok se ne zamori i spusti glavu za trenutak. Pa opet ponovo. Kad se okrene ovamo put sahat-kule, onda mu bolje nazirem lice i vidim da je kao spečena jabuka. Ni nosa, ni očiju, ni usnica, ni brade, ni brkova. Sve samo jedan veliki ožiljak, prevučen zategnutom novom kožom.
A Turčin pored mene je pričao, živo, bez prekida, sve brže i žustrije. Ja sam radio svoj posao. U početku mi je bilo nezgodno što on to meni priča, ali sam brzo uvidio da on to kazuje zbog sebe a ne zbog mene. A kako sam bio zauzet poslom, nisam mu morao ništa odgovarati. Samo dok bi ja štogod krupnije kucao ili turpijao, Turčin bi malo zastao i predahnuo, ponavljajući riječi za koje je mislio da ih nisam dobro čuo ni razumio. A ja nisam baš sve dobro razumio i nisam mu mogao svaku riječ dobro uhvatiti, jer nisam mogao zapitkivati, ali sam glavno razabrao.
Turčin je pričao ovo:
„Stari su im bili gospoda u Siriji, ali su četiri posljednja naraštaja bila posve prešla u Stambol. Tamo su bili ulema, i to jaka, sa oca na sina. I kad se ono uzmuti po unutrašnjoj Siriji, a tamo su muti često, poslaše na nju vojsku. Ali vojska kad ne može da utvrdi zapt i red, samo povećava muku i nesreću. Sa tom vojskom pošao je iz Stambola i Čelebi Hafiz. Poveo ga je sam komandant, kao čovjeka koljenovića, starinom iz tih krajeva. I kao što često biva za nemirna i luda zemana, malo-pomalo, osula se i razišla vojska – niko još haira u Siriji nije bidio! – jedan po jedan vratile se starješine. I na kraju, sve je ostalo na jednoj četi i na Čelebi-Hafizu, jer je on primio na sebe ono što niko nije hteo da primi: da za svoj račun umiruje Siriju i dotjeruje pod carski zakon i svoju volju sve što je živo u njoj. U stvari, to je bila njegova vojska i plaćao je i izdržavao od vilajeta koji je umirivao.
Prvo je uzeo sve zemlje koje su, po njegovim tapijama, nekad pripadale njihovoj kući. A zemlje je bilo koliko hoćeš, jer je ispred Čelebi-Hafiza bježalo sve što bježati može. I bez sidžila i bez tapije sve je postajalo njegovo na dva dana hoda pred njim. Svak je ostavljao sve što ima i spasavao go život, ali i Hafiz je gazio i ostavljao sve za sobom i jurio samo za životima kao za lovinom.
Došao je na vojsku pravo sa škola kao vitak i miran mladić, neobično bijele kože, crnih očiju a riđih obrva i nausnica. I taj mladi Hafiz odjednom, ali to odjednom: kao mlijeko kad se provari, pretvori se u četovođu i krvoloka ratnika. I sve se zaboravilo, i raniji ustanci protiv vlasti i redovna vojska koja je bila došla da ih uguši, ostali su samo Hafiz i ta zemlja koju je on gazio i kaišao kako je znao i koliko je mogao.
Taj je žario i palio. Zemlja ga je pozvala Vatreni Hafiz. Smetalo mu je i dražilo ga sve što je živo i što stoji uspravno. Zato je sve palio i rušio. I samo se ljutio što je poslednju travku ne može da sabije u zemlju, što i kamen ne može da gori. „Samo ću nebo nad Sirijom ostaviti“, govorio je, kad bi se udostojio da nešto kaže, a ono što je radio potpuno je odgovaralo onome što je govorio.
U svojoj nevolji, svijet se pitao kako se od onog bojažljivog softe sa obrazima kao krv i mlijeko napravi zmaj što kolje i davi, i ne može da zaspi dok nebo nad njim nije crveno od požara. Kakve su to škole koje je izučio i knjige koje je čitao? U kojoj se medresi ovakav nauk daje? I ko je, i kada, usadio ovu mržnju u njega, i otkud ova vatra kojom sve sažiže i ruši, a nit se zamara nit dogorijeva? Pitali su se ljudi tako, ne znajući zašto se pitaju i nikad ne nalazeći odgovor. I molili su se bogu, ne što su se nadali pomoći, jer je bog tada još bio na Hafizovoj strani, nego što Hafizu nije vrijedilo moliti se.
Ljudi su bježali u pustinju gdje je smrt bila manje-više sigurna, ali ipak manje strašna od Hafizovih kopljanika ili njihovih luča i katrana. Tu, u pustinji, sakupljali bi se u rupama koje bi iskopali u strmim obroncima gdje je pijesak sabijen i tvrd. Ali žeđ i glad su ih izgonili noću da po okrajcima oaza traže vode i hrane. Tu su ih sačekivali Hafizovi ljudi i ubijali kao zvjerinje po pojilima. Zato se po stazama koje idu ka vodi i pored potoka samih uvijek moglo naći leševa i ranjenika.
Tako su prolazile godine, a Hafiz je jednako umirivao Siriju, koja se bila već umrtvila. Drugima je uništavao i rasipao, a sebi je sticao i podizao. Zidao je i gradio tvrdo i visoko i na sve udarao teške brave i mahsuz ključeve i mandale.
I šta da ti kazujem kad se iskazati ne može? Žario je, palio je, sjekao i vješao, silovao i globio, i sve mu je polazio za rukom, i niko mu ništa nije mogao, ni božji zakon ni carska ruka, ni suza ni mržnja onih koje je gonio. Ali vidiš (rob izgovori tu riječ polagano i značajno, tako da mu ja pogledah u ruke kao da će mi zaista nešto pokazati; on se samo malko ispravi i napola sklopljenih očiju, jedva rastavljajući usne, poče da niže riječi brzo i jasno kao u molitvi), vidiš, ima jedan lijek svakoj muci i svakom zlu, a to je: da u svakom minutu u životu čovjeka postoji mogućnost da čovjek pogriješi, koliko za dlaku pogriješi, ali to je dosta za njegovu smrt i potpunu propast. A pomisli koliko ima minuta u životu. I pomisli da lakše pogriješi onaj koji goni i kreće se, nego onaj koji pati sakriven i nepomičan. Tako su, eto, svi mislili i za Hafiza: ne može mu niko ništa i kraja mu nema. Ali jednog dana, u jednoj sekundi, i on se prevario: sažalio se nad jednom slabom i polumrtvom ženom koju je sreo na svom putu. Za jedan tren oka prestao je da mrzi i goni, i to je bilo dosta da se i za njega nađe sablja.
Goneći neku uglednu i mnogobrojnu porodicu koja se bila sklonila u pustinju, Hafiz se odvojio od svoje čete. Trag je vodio jednom od onih pustinjskih puteva koji idu ka vodi i doveo ga do jednog gotovo presušenog potoka. Na žutom pjesku pod mršavim drvetom koje nije imalo sjenke, našao je klonulu devojku. Bila je polunaga, sa ostacima odijela na sebi, sva preplanula od pustinjskog vjetra, krvavih nogu i koljena od posrtanja i padanja. Dalje nije mogla. Velike oči, u groznici, nisu više imale otkud da plaču, ali su joj niz opaljene obraze nazirale dvije crvene brazde kao rane, tragovi presahlih suza.
Ona je podigla oči sa zemlje i ugledala njegovu sablju, kratku a tešku, kao satarica, i gledaju visoko iznad sablje i ratnika, izgovorila je brzo kratku molitvu: „U ime Boga koji je milosrdan iznad svakog milosrđa.“ Prošaptala je to kao stvorenje koje se više ne boji i ne brani, jer je već mrtvo i samo još odnekud ima dar govora. Umijesto udaraca, Hafiz je raširio ruke. Njegovi ljudi, koji su pristizali za njim, zatekli su ga još tako. Na zglobu desne ruke visila mu je ogajtanu ispuštena sablja.
Zapovjedio je da se ova devojka skloni i da niko u nju ne dira. Toga dana uveče, kad su je doveli pred njega, ogrnutu nekim muškim haljetkom, naredio je da je odvedu u njegov harem.“
Rob, koji je dotle pričao bez prekida, pogleda odjednom kroz onaj mali prozor ispod sata, i zastade. I meni se pogled ote napolje. Tamo dolje sluge su spremale nosila, kao tezgere, samo napravljena od platna i puna nekih jastuka i prostirke. U njih lagano i oprezno posadiše Hafiza, kao trupac, i izgubiše se niz kamene basamake. Ovaj moj Turčin se uznemiri, diže se oklijevajući, kao da žali. Izgledalo je kao da će otići ne završivši priču, i bez oproštaja, ali zastade pored samih merdevina i poče brzo i skraćeno, preplićući riječima, da priča kao čovjek koga svaki čas mogu da odazovu, a koji želi da kaže nešto važno i potrebno, bar najglavnije od najglavnijeg. Govoreći, nije ni gledao više u mene, nego u jednu tačku na zidu, kao da čita. Ono što je još stigao da ispriča bilo je manje jasno, ali življe.
„Eto, ta žena je s vremenom zavladala i haremom i svim imanjem Hafizovim i Hafizom samim. Njoj jedinoj je vjerovao. Njoj je ostavljao ključeve kad bi polazio na svoje pohode. On nije znao, ili je zaboravio, da u Siriji ima poslovica, zna je svako dijete, koja kaže za kućne ključeve: ako hoćeš da si bez brige podaj ih najvernijem sluzi; a ako hoćeš svoju propast podaj ih ženi. I tako je, poslije toliko godina zajedničkog života, Hafiz, jedne večeri kad se vratio s vojske, dočekan u svojoj rođenoj avliji od oružanih ljudi. Tu mu je sva pratnja pobijena, osim jednog jedinog čoveka koji je nekako uspio da neopaženo pobjegne u mrak. Hafiz je ranjen i svučen sa konja.
Tada je počela neobična noć po mnogobrojnim i velikim stanovima Čelebi-Hafizovim. Roblje, pušteno iz tamnice, onako polugolo, izmršalo i osakaćeno, pljačkalo je, lomilo i palilo. U velikoj glavnoj avliji bio je vezan uz gredu na bunaru Čelebi Hafiz, razdrljen i izranjen. Oko njega je urlalo roblje koje se otelo i ciktale žene, puštene iz harema: vitlali su noževima i svakojakim oruđem i mahali rasplamsalim mašalama sa kojih je prštala i kapala smola.
Kolo je vodila ta ista najmilija žena Čelebi-Hafizova, Sirijanka. Ona je ovo godinama smišljala i spremala, vješto se pretvarajući i čekajući zgodan trenutak da svoju osvetu izvrši. I dok je imao oči da gleda, mogao je da vidi: najdraže biće od svih bića, jedino stvorenje nad kojim se sažalio, koje mu je bilo blisko i kome je u životu povjerovao, skakalo je oko njega, izbezumljeno i zapjenjeno, i dobacivalo mu je nejasne riječi i uvrede. Ona nije dala da ga ubiju, a nju su svi slušali, jer je htela da ga gleda kako se muči, i da on vidi da ga ona gleda. Prebili su mu ruke ispod lakata i noge ispod koljena i udarali su ga zapaljenim mašalama. Ali tada se, u neko doba noći, začu konjski topot. Onaj konjanik koji je uspeo da pobjegne dojavio je sve Hafizovom bratu, i on je stigao sa svega nekoliko konjanika, ali takvom neočekivanom brzinom da se ono roblje, pijano i zasićeno, zamoreno tolikim bijesom, odjednom raspršilo i razbježalo bez otpora, misleći da to neka velika vojska dolazi.
Jedina koja je ostala pored vezanog Hafiza bila je Sirijanka. I prije nego što je prvi vojnik stigao da je uhvati ili posječe, ona je udarila nekoliko puta Hafiza u samo lice zapaljenom mašalom, zakrenula njome i ugasila je na njemu. Uto je vojnik pristigao i oborio je jednim udarcem.
Hafizov brat Sabit brzo je povratio red. Kad je svanuo dan, sve je bilo savladano, pohvatano ili pobijeno, harem, posluga i oslobođeno roblje. Izgorio je potpuno samo jedan udaljeni čardak. U nesvijesti i strašno unakažen ležao je Čelebi Hafiz u pustom haremluku, dok su najbrži konji poslati po hećime. Ukratko: spasli su mu život, ali je ostao onakav kakvog si ga vidio. Napustili su sve u unutrašnjosti i preselili se ovamo na morsku obalu. Vatreni Hafiz, krilati Hafiz, postao je trup, klada od mesa koju sevap i bratovska ljubav održavaju u životu. Sudbina mu je oduzela ruke i noge i očinji vid, a on sam neće više da govori. I tako provodi vijek. Samo što udiše malo božji vazduh i sluša čereke koje iskucava ovaj sat sa kule. A u Siriji...“
Uto neko ozdo zapljeska rukama, a rob prekide govor u pola riječi i samo me lagano gurnu rukom u grudi, kao veli: gotova je priča, radi svoj posao. I poče da se spušta što brže može niz merdevine.
Dosta sam posla imao oko sata, a kad sam završio, pustio sam ga da iskucava dok ne dođe na mjeru. Izveli su me istim putem, ali nisam više vidio ni Čelebi-Hafiza ni onog roba. Vodilo me jedno golobrado momče i predalo zaptiji.
Ima otada mnogo godina, i sam znaš, ali ja niti mogu da zaboravim ono što sam vidio i čuo na sahat-kuli u Akri, niti umijem sebi da rastumačim. Šta je bio onaj blijedi presamićeni Turčin? Možda iz neke od onih raspršenih sirijskih porodica? Možebit poturčenjak ili sin poturčenjaka? Zašto mi je sa onoliko strasti i žustrine pričao stvari koje se apseniku i rajetinu ne pričaju? I da li je baš sve to istina i onakao kako mi je kazivao, ili je rob izmišljao i dodavao iz svoje glave? A da nije on bio malo onako, bir tahta eksik? To sam se pitao onda, to se pitam i dan-danas kad se sjetim Čelebi-Hafiza. Da sam san usnio, ne bi mogao biti čudnovatiji. Ali šta ćeš? U Aziji je bilo, u zemlji gdje je sve mogućno i gdje se svak živ cijelog života pita kako ovo i zašto ono, a gdje niko nikom ne može ništa da odgovori ni objasni, gdje se pitanja ne rješavaju nego zaboravljaju. I toliki puci i narodi traju tako. Žive na zemlji, zadužujući se na onom svijetu, pa eto. Tako i ja sam sebi ne umijem da odgovorim na ova pitanja, nego se opet sam pitam šta li je sa Čelebi-Hafizom, da li je živ u onom strašnom liku koje mu je dalo božje pokaranje i da li sluša iskucavanje onog velikog sata koji sam zdušno i pošteno popravio?
I u snu mi se javi Čelebi-Hafiz. Neke godine, malo prije nego što ću se razboljeti, usnio sam ga. Kao na javi, Čelebi Hafiz, samo zdrav i čitav, sa očima, sa rukama i nogama, stasit i naočit Turčin, ama kárli, bože me ne pokaraj, kao duša iz čistilišta željna molitava.
I kad god mi je tako, u snu ili na javi, dođe Čelebi Hafiz na misao, ja se odmah sjetim i moga druga iz Apsa u Akri, koji je u vrijeme proveo četiri mjeseca sa mnom u istoj sobi, dok jednog dana nije pobjegao. Pomiješao se sa hamalima koji su nosili robu na jednu rusku lađu i tamo nestao.
Bio je kršćanin iz Libana, kaligraf po zanimanju. Zvali smo ga Karajazidži. Drugog, pravog imena nisam mu ni ja znao. Pisao je nekim Jermenima u Stambolu nešto što Turci ne vole i što ne treba da se piše. Neki arzuhal, tako nešto. („Pero je mene, kaže, u ropstvo dovelo.“) I kad su bili pohvatani, bilo im je suđeno: da se onima koji su stvar smislili odsiječe glava, a onome koji je pisao, ruka. Glave su onima odsjekli, a njega je jedan njegov ugledni zemljak poslao na dugu robiju, ali mu je spasao ruku. Tu desnu ruku nosio je uvek za pojasom i krio je kao neku dragocjenost koju je jedanput gubio pa našao. Meni je pričao da često sanja kako su mu odsjekli ruku, pa kad se probudi ruka ga još dugo poslije boli bolom. Ja sam ga sam u noći zaticao, pored svijeće, gdje plače od bola nad tom rukom. Taj čovjek je govorio samo danju. Čim padne veče, on se pokrije onom tankom kabanicom, gleda u mene i sluša me, ali sam ne govori ništa. Tako, dok ne svane, on ne bi progovorio ni za živu glavu. Izgleda da se zavjetovao. Svakako je bio čudan, ali pametan. Umio je lijepo da govori, ali je znao mnogo više nego što je govorio.
Sa njim sam jedinim razgovarao o trupu koji sam tih dana vidio sa kule i o priči koju sam slušao. Nekome čovjek mora da kaže. I od njega sam tada čuo jednu riječ koju uvijek pamtim.
-Jeste, kaže, takav je Turčin. Isjeci ga na komade, svaki komadić tijela mu opet živi za sebe. I posljednji dram mesa miče se isto onako i gamiže u istom pravcu u kom bi se i živ i čitav Turčin kretao. A kršten čovjek je kao srča: kucneš ga na jedno mjesto, a on prsne na komade, i nema mu lijeka ni popravke.
Time je obično ili završavao ili počinjao fra Petar svoju priču o Čelebi-Hafizu.