Prikaz
„Put Alije Đerzeleza“ (1920), prva Andrićeva pripovetka koja je pisca na velika vrata uvela u književnost. Ostvarena je kao triptih, a ispripovedana sa stanovišta sveznajućeg pripovedača koji, pričajući o muslimanskom junaku Aliji Đerzelezu, koristi istorijske činjenice i narodno predanje, legendu i fikciju. Glavni lik poznat je u folkloru kao veliki junak čije su odlike hiperbolisane i idealizovane u megdanu, šenlučenju i odevanju. Andrićeva pripovetka nastaje kao parodija narodne epske pesme, postaje doslikavanje portreta i dovršavanje priče o nekadašnjem gaziji koga stižu umor i godine. Sve ono što su nekada u narodnoj pesmi bile viteške osobine junaka, u Andrićevoj priči postale su Đerzelezove mane. Sve ono što je nekada Đerzeleza činilo uzvišenim, sada ga čini smešnim. Svi koji nisu smeli da priđu njegovoj desnici i konju od megdana, sada teraju šegu sa njim. Đerzelezove osobine postaju anahrone, a on sam ne može da pokaže svoju veličinu jer nema odgovarajućeg protivnika. Ali ako Alija Đerzelez prestaje da bude junak u smislu epske pesme, on svakako ostaje tragični junak. Ne shvatajući suštinu sopstvene neostvarenosti, žaleći za stvarima koje nikada neće dostići, lepotom, željenom ženom, jer je i stvoren samo da želi, on upada u niz neugodnih situacija iz kojih izlazi ponižen i ismejan. Vrhunac njegove tragičnosti dat je u poslednjoj sceni kada se našao na krilu jedine žene koju nikada nije poželeo, a uspeo je da stigne samo u njeno naručje. I tada, pun damara i nemira, lamentira nad svojom sudbinom: „I ta ruka što je osjeća na sebi, je li to ruka žene? - Mlječanka u krznu i somotu čije se tjelo, vitko i plemenito, ne može ni zamisliti. Ciganka Zemka, drska i podmukla, a mila životinja. Gojna udovica. Strasna a prevejana Jevrejka. I Katinka, voće koje zri u hladu. - Ne, to je ruka Jekaterine. Samo Jekaterine! Jedino do Jekaterine se ide pravo!“
Andrićeva slika Alije Đerzeleza i slika istoimenog junaka iz epske pesme odnose se kao uljani portret na platnu i crtež olovkom. Piščeva snažna fikcionalna nadogradnja usmene legende i sama je to postala.
Odlomak
(...)
A Đerzelez posrće. Podalje u polumraku, za poslednjim Cigankama i lovi Zemku. Usiljava se da trči što bolje i bijaše je dobro pristigao, kad ona najednom okrijenu nalijevo i izgubi se na putu koji vodi između njiva. Đerzelez se nije nadao tako naglom zaokretu; onako krut, težak i pijan, kad se jednom zaletio, on se nije mogao zaustaviti, pređe obronak ravnice i otisnu se niz visoku strmu obalu put potoka. Isprva se dočekivao na noge, ali kako je obala bivala sve strmija, izgubi ravnotežu i skotrlja se kao klada sve do u potok. Pod rukama osijeti vlažno kamenje i glib, i odmah poče da se diže. U očima mu je još titrao sjaj, ali tu je bilo mračno. Napipa vodu i stade da hladi ruke i čelo. Tako je sjedio dugo. Noć je odmicala.
U neko doba osijeti studen i neugodnu drhtavicu, pribra se i odluči u tupoj glavi da se izvuče iz potoka. Penjao se i otiskivao, pridržavao rukama za travu i ogranke, odupirao se koljenima, idući sve više nalijevo gde je obala bila manje strma; i sve je to činio kao u snu.
Nakon duga vremena i mnogo napora on se nađe na rubu ravnice na kojoj već davno nije bilo žive duše. Bilo je tamno. Osjeti ravno i tvrdo tlo pod nogama i tek tada iznemože potpuno. On opade na koljena, dočeka se na ruke i osjeti nešto toplo i prhko pod sobom; bio je izišao na mjesto gde je izgorio plast sijena. Tako je ležao potrbuške, odupirući se na ruke. Bilo mu je mučno. Pod njim je u hrpi crnog gara bljesnula još gdjekad pokoja iskra. Čulo se kako psi reže i glođu ostavljene kosti. Sa jednog bora pade šišarka i dokotrlja se do njega. On se osmijehnu.
- Ne gađaj se, Zemko, rospijo...'vamo dođi!
Nikako ne može da se sabere. Prisjeća se da je htio nekog da bije; htio je nekog da upita šta je ovo sa njim, ali bilo se naoblačilo, i kasna noć; i nikog nije bilo, ni koga da pita, ni s kim da se bije.
(...)
Kao uvijek kad bi ugledao žensku ljepotu, on izgubi u tili čas svaki račun o vremenu i istinskim odnosima, i svako razumevanje za stvarnost koja rastavlja ljude jedne od drugih. Videći je onako mladu i punu kao grozd, on nije mogao ni načas da posumnja u svoje pravo; potrebno je samo da ruku pruži!
Jedan tren je gledao, raskoračen i zažmirivši malo na desno oko, a onda se nasmija poluglasno i šireći ruke i gotovo poskakujući pođe prema njoj. Djevojka ga ugleda na vrijeme, trže staricu za rukav i uvuče je u avliju - Đerzelezu se ukrstiše u očima gipki i veliki pokreti zrele djevojke - a onda tresak, i on ne vidje ništa do, pred samim nosom, veliku bijelu plohu avlijskih vrata za kojima je škripala brava i strugao mandal. -Tako je stajao. Još je ostalo malko, sada već besmislenog, smiješka na njegovom licu; a onda se okrenu:
- Vidiš!...
I u nesvijesnom čuđenju nekoliko puta ponovi tu riječ bez smisla i značenja, kao što čini čovjek koji se žestoko udari.
(...)
Ona se zvala Katinka i bila je kći Andrije Poljaša, nesrećna zbog svoje ljepote o kojoj su pjevali dvije pjesme po svoj Bosni. Na kuću su im udarali zbog nje. Nikad nije smjela izlaziti. Svecem bi je vodili zorom na ranu misu u Latinluk, i tad umotanu u bošču kao Turkinju, da je ne poznaju. Rijetko je silazila i u avliju, jer je odmah do njih bila islahana, za čitav boj viša od njihove kuće, a đaci te škole slabo hranjeni i mnogo bijeni mladići, provodili su, blijedi od želje, sate na prozorima, loveći je pogledom po avliji. A kad god bi izišla, ugledala bi za prozorom nacereno lice ludog Alije, žuta i krezuba idiota, koji je bio sluga u toj školi.
Dešavalo se, poslije burnih večeri, kad bi askeri ili sarajski momci vriskali i nakašljavali se ispod prozora i udarali na vrata, da bi je majka ni krivu ni dužnu, grdila i u čudu se pitala „u koga se umetnu“ da je rad nje grad lud i kuća nemirna, a ona bi je slušala, skopčavajući ječermu na grudima, bez zračka razumevanja u velikim očima. Ona je često povazdan plakala ne znajući kud će sa životom i sa svojom proklinjanom ljepotom. Ona je klela samu sebe i grizla se i uzalud mučila, u svojoj velikoj nevinosti, da dokuči šta je to „bezobrazno i tursko“ na njoj što zaluđuje sve muškarce i rad čega se uspaljuju i mame oko njine kuće askeri i balije, i zbog čega to mora ona da se krije i stidi a njeni da žive u strahu. I svaki dan je bivala ljepša.
Otad zaređaše Đerzelezu popodnevi u halvedžinici. Počeše se kupiti i neke Sarajlije. Dolazio je i mladi Bakarević, pa Derviš-beg sa Širokače, riđ i podbuo od pića, a sad, zbog posta, ljut kao ris; i Avdica Krdžalija, sitan, mrčav i žustar kao vatra, poznat ukoljica i ženskar. Tu, u polumračnoj halvedžinici, gdje je svaka stvar bila potamnjela i lepljiva od šećera i isparivanja, čekali bi da pukne top i vodili duge razgovore o ženama samo da zaborave žeđ i duhan.
Sa gorčinom i zapaljenim ustima i nekim bolnim nemirom u svakom mišiću, Đerzelez ih je slušao, smijao se, pa i sam pokatkad pričao, zaplićući se i uzalud tražeći riječi. A pred njim je uvek Katinkina kuća zatvorenih vrata i nepomičnih pendžera.
(...)
Đerzelezu udari krv u glavu. Ta stvar, tako jasna i vjerovatna i nepovratno istinita: da u toj kući već od nekidan nema djevojke s blijedim i mršavim licem a teškom kosom i bujnim velikim tjelom (on je još jednom ugleda cijelu), uzbuni i prevrnu sve u njemu. Kao da se steže i smrknu halvedžinica; krvavi mu dođoše i baba i Arnautin; okrenu se i kao slijep iziđe na ulicu.
Nadimao se od gnjeva. Ne moći do te vlahinje; nikad ne moći! I ne moći nikog ubiti i ništa razbiti! (Novi val krvi zapljusnu.) - Ili da ovo nije varka! Da njega ne magarče? Kakva je ovo šala opet? I kakve su to žene do kojih se ne može kao ni do Boga? A istog časa je jasno osjećao da su to pretanki konci za njegove ruke i da - po koji je to put već u životu!? - ne može nikako da shvati ljude ni njihove najjednostavnije postupke, da valja da se odreče i povuče, i da ostaje sam sa svojim smiješnim gnjevom i suvišnom snagom.
Išao je tup i ubijen. Nijedne misli u glavi, samo se crven oblak jedan za drugim diže i rasplinjuje. Nije se osvrtao, a za njim je ostajala bijela šutljiva kuća i mračna niska halvedžinica.
(...)
(...)
Đerzelez ju je poznavao iz prijašnjih noći. Ona se iznenadi danjoj posjeti; ustade, a on reče mirno, s vrata:
- Jekaterina, došao sam do tebe.
- Neka, neka, dobro došao! - govorila je ona namještajući mu pokorno jastuke.
Sjeo je na kratko šiljte, a ona ostade stojići, malko prignuta. I odmah poče da ga raspasuje.
Poslije je ležao položivši glavu na njen skut, dok mu je ona milovala suncem opaljenu šiju. Pripio je lice uz tanko tkivo njenih dimija; pred očima su mu kružili svijetli i crveni kolutovi nesrećne krvi i bezbrojne uspomene, ublažene i daleke.
I ta ruka što je osjeća na sebi, je li to ruka žene? - Mlječanka u krznu i somotu čije se tijelo, vitko i plemenito, ne može ni zamisliti. Ciganka Zemka, drska i podmukla, a mila životinja. Gojna udovica. Strasna a prevejana Jevrejka. I Katinka, voće koje zri u hladu. - Ne, to je ruka Jekaterine. Samo Jekaterine! Jedino do Jekaterine se ide pravo!
I još se jednom javi misao s kojom je sto puta zaspao, nejasna, nikad do kraja domišljena, a uvredljiva i jadna misao: zašto je put do žene tako vijugav i tajan, i zašto on sa svojom slavom i snagom ne može da ga pređe, a prelaze ga svi gori od njega? Svi, samo on, u silnoj i smiješnoj strasti, cio svoj vijek pruža ruke kao u snu. Šta žene traže?
Mala ruka ne prestaje da ga gladi, vješto i znalački niz kičmu. I opet gasne misao i ruši se neriješena i teška u njemu. Govorio je kao u snu, nepomičan.
- Koliko sam svijeta vidio, Jekaterina! Koliko sam ja svijeta obišao!
On sam nije više znao bi li to da joj se tuži ili da se hvali; i prekinu se. Bio je miran u sanjivoj tišini u kojoj se slivaju i izmiruju svi dani i događaji. Silom je sklapao oči. Htio je da produži taj čas bez misli i želje, da što bolje otpočine, kao čovjek kom je dan samo kratak odmor i kome valja dalje putovati.