Prikaz
Vojska je pritisla kasabu. Tako počinje pripovetka „Za logorovanja“, Andrićeva priča o Bosni pod turskom vladavinom, napisana u trećem, za pisca karakterističnom pripovednom licu, a prvi put objavljena 1922. godine. Vojska kreće u jedan od mnogobrojnih ratnih pohoda protiv uzbunjene Srbije i Karađorđa, i prikuplja se, sa svih strana, u malom pograničnom mestu, najverovatnije je reč o Višegradu, mada se ime mesta izričito ne spominje. Mesni kadija, Abdurahman-efendija, škrtac na glasu, kopni od pomisli na trošak koji mora da podnese zbog nezasite i raspusne vojske. Zapovednik vojske, turski paša, u svojom čudnoj ordiji dovodi i Mula Jusufa, čudaka i pervertita. Jusuf je poreklom iz Jedrena, izučio je škole u Carigradu i vrlo brzo se pročuo zbog učenosti i razvrata. Službovao je u Sarajevu, ali je tamo došao u sukob sa uglednim ljudima i starešinama pa ga je paša, u inat Sarajlijama, uzeo u svoju službu. Na ratnom pohodu, Mula Jusuf se pokaže kao vrlo koristan u organizacionim poslovima. Jedna od najsugestivnijih Andrićevih proznih slika u priči „Za logorovanja“ upravo je slika Mula-Jusufovog penjanja na minaret; dok prolazi kasabom, kao đavo, on izaziva jezu svih meštana. Penje se na munaru tarući zidove koljenima i ramenima i odozgo kroz savijene dlanove izvija glasom, „dižući glavu bijesno put nevidljiva neba i mlada mjeseca“. Kod Abdurahman efendije našla se neka nesrećna begunica, kćer izvesnog bogatog Turčina iz Trebinja, koju su Turci preoteli od hajduka Špalja Crnogorca. Posle dve nedelje okupljanja pomamljena i nedisciplinova vojska najzad napušta kasabu. Noć pred polazak Mula Jusuf dolazi da poseti devojku. Uz obećanje da će je izlečiti od prestrašenosti koju je pretrpela od hajduka, zahteva od nje da se skine. Devojka isprva pokaže potpunu ravnodušnost, ali kada Mula Jusuf zatraži od nje da je obrije, ona se stane braniti. U transu od nadošle crne, nekrofilne stasti Mula je mašući britvom najpre izranjavi, potom zakolje i pomeša se sa njom.
Odlomak
(...)
Kadija je očajan zbog troška i nerada. Naljuti se i ogorči u mehćemi, pa se zatvori u kuću i prijeti da neće izlaziti dok se logor ne digne. Dok ga opet strah i nestrpljivost ne istjeraju iz kuće.
Kuća mu je bila usred varoši. U ogromnoj zgradi živili su samo on i žena mu sa poslugom, koju su često menjali. Tvrdičina kuća je bila puna svega. Nabijeni podrumi, hambari i štale. U sobama, gdje je vladala uvek zimna tišina, bilo je pretrpano od prostirke, ćilima, vezova, kutija i sanduka. A svuda i u svemu je bila ona, u bosanskim kućama tako česta, studena čistoća, što zastrašuje i odbija i ne veseli nikog i ne služi nikom. To bogatstvo i tu čistoću je po cio dan branila i čuvala kadijina žena, krezuba i pljosnatih grudi, sva iskrivljena i otrcana od obilaženja po sobama, svađe sa sluškinjama i prekomjerne štednje.
Tu je živila bjegunica, kći trebinjskog kjatiba.
Nju je sa očeva čitluka oteo hajduk, Špaljo Crnogorac, i odveo je u manastir Taru, zar da je pokrsti i uzme. Ali kako je potjera išla u stopu za njima, on je bježao s njom od manastira i od jataka do jataka. Ostavljao bi je po koji dan skrivenu i odlazio i četovao, pa bi onda iznenada, u po dana ili noći, dolazio i vukao je dalje. Dok ga na putu iz Goražda za Sokolac ne razbiše nadmoćni Turci i ne oteše mu djevojku. Doveli su je u Višegrad, i ljudi u medžilisu zaključiše da je prvom prilikom otpreme ocu, a dotle da je smjeste u čiju kuću u kojoj nema djece. Tako dopade kadiji.
Ta visoka djevojka bijaše sasvim izbezumljena od strahovanja i nesreće. Govor joj se bio oduzeo. Gledala je ukočeno i tupo u svijet, ne raspoznavajući i ne shvatajući ništa.
Strašni Špaljo, koji je kao munja pao na njihov čardak, poklao sve a nju odvukao sa sobom vas od kože i srme, studen i tvrd. Pa seoske kuće, pune dima i đubreta. Pa ledeni manastiri što zaudaraju na svinjsku mast i tamjan, i neki sjedi kaluđeri grobna glasa i od duvana žutih brkova. Pa noćna bježanja, kad se pod planinskom tamom mrvi svijest i volja, i grane šibaju po očima. Ona se potpuno izgubila u tom strahu, tvrdoći i studeni. Otkako je kod kadije, malo se umirila. Ne progovara, ali ne plače, nego povazdan sjedi u maloj bašti opkoljenoj visokim zidovima. Tu je puno vlage i strasno spletenih vriježa. Čim je uvedu u sobu, bježi u kut, stišćući ruke među koljena.
Dani prolaze, a kadija uzalud čeka da paša pošalje po nju kao što je obećao. Međutim, džebana ne stiže. Oni logoruju.
Tek potkraj druge nedelje sve se odjednom riješi. Najprije, u petak veče, vazduh zahladnje i sa šumom navriješe studene struje u kotlinu, i prevladaše. Nasta tutanj prodola. Munja se vezuje za munju. A s noći se proli težak pljusak. Kiša je tolikom snagom bila o zemlju, da se rasipala u paru koju je vjetar nosio na zamahe. Sve iščeznu i umuknu, osim kiše koja je svu noć padala kao san i olakšanje.
Sutra stiže veći deo džebane. Bio je vlažan i ispran dan. Produbili se vidici i izvedrile daljine. Šume su u daljini kao nove.
Odlučeno je da se sutra zorom digne logor i krene, a po ostali deo džebane da se pošalju seizi i da ga vode ravno u Srebrnicu. Paša pozva ponovo kadiju. Djevojku iz njegove kuće povedoše u alvat Sulejman-begova čardaka. Mula Jusuf je preuzeo na sebe brigu da je to veče otpremi sa starim Avdagom i seizima u Sarajevo, a odatle će je njegov prijatelj Munir-efendija, koji otprema državnu poštu, poslati ocu u Trebinje.
U logoru se lupalo, spremalo i pjevalo življe.
Bio je nagal suton iza svijetla dana, sa kratkom rumeni, kad Mula Jusuf siđe u alvat da obiđe djevojku.
Stara Fatima je bila otišla. Ona je sjedila u jednom kutu sva umotana u veliku bošču. Govorio joj je brzo, umiljato, kako će on nad njom dovu da uči, da je izliječi i otpremi kući. Ali zato treba da skine sa sebe bošču. Ona je jedan čas stajala kao da oklijeva.
- Valja da se skineš kćeri. Jakako!
Ona zbaci bošču sa sebe i stajaše nad njim visoka i nepomična, mnogo ljepša i krupnija u maloj niskoj sobi. Iznenadi ga i zapanji stasom i oblikom. Vrat joj je sjao; na njeg nije padala ni kosa ni sjenka, pa je još više izgledao gojan i bijel.
- I ječermu valja da skineš. I ječermu! Bez toga ne može.
Glas mu je podrhtavao; smiješio se ukočeno.
Djevojka nekako bespomoćno i predano raširi ruke (izgledalo je kao da se razapinje) i skide ječermu. Pokreti tih ruku, bijeli i veliki a bez ikakve moći i svijesti, saviše i slomiše uzdrhtala mulu i on priđe sam da joj odriješi dimije.
- I ovo 'ćeri, sve treba, sve, sve!
Otimala se jedva osjetno i nekim ukočenim, odmjerenim pokretima kao u snu.
Tu ruka ima da putuje, preko tih bedara i bokova. Nikad kraja! To je toplo a glatko kao led. Usta mu se krive i kupe u grč kao od malina. Podsjecaju mu se noge i drhti vidno mišić na lijevom obrazu. A djevojka je stajala kao izvan sebe i puštala sve tupim, teškim mirom koji bludniku vraćaše svijest i izazivaše želju da slast produži i pooštri, da izazove otpor i pokret.
Sa niskog rafa on dohvati berbersku britvu. Teško je disao. Vas u ledu od glave do pete. I još je duljio riječi i pokrete.
- Valja da te obrijem.
Ali se djevojka tada neočekivano izvi, sasvim muklo vrisnu i poče da bježi po sobi. Bila je u samoj košulji, i sad kad se kretala izgledalo je da su svi oblici na njoj porasli i da se neprestano razlijevaju i rastu.
Djevojka se branila i padala i prelijetala sobu kao razvijena zastava, a mula je, crn i tanak, nasrtao na nju i odskakivao od nje, mrseći neprestano besmislene riječi i vitlajući brijačem:
- Stani... Prvo obrijati, stani!
Na desnoj strani joj se pocijepa košulja i ukaza se rame, i opet preko očekivanja bijelo, oblo i veliko. U borbi i otimanju dotače joj se nehotice britvom golog ramena i iz kratke rane briznu krv.
Mula se ukoči, glava mu se zavali, lice posivlje, modre vjeđe se spustiše duboko. Iz otvorenih usta su mu virila dva zuba. Tako ostade časak, onda se strese i bijesno jurnu na djevojku. Ona je vriskala, ali prigušeno i muklo (životinja koja nema glasa), i dočekivala ga je i odbijala kao bedem, tvrda, bijela i gola. Tukla je o zidove i treskala o zaključana vrata. I još u topotu nogu im izmiješanom dahtanju čuo se taj zvuk njena tvrda i ogromna tijela, jasan, zvonak, gotovo metalan. Izobličen, mula je bjesnio. Saruk mu se zavalio sasvim na tjeme, a dah mu se pretvara u šištavo kliktanje:
- Kh, kh, kh!
I opet je obli krv, sad na drugom ramenu, a onda zalipta iz grla mlazom. Djevojka se savi, pade i ispuni kut sobe, a mula dopade i pomiješa se vas sa njom.