Jedan od najznačajnijih esejističkih ostvarenja Ive Andrića, prvi put objavljen 1935. godine. U ovome tekstu Andrić govori o opravdanosti i prirodi umetničkog stvaranja. U dijaloškoj formi ovoga eseja izlaže se gledište Gojinog druga iz mladosti Paola koji umetnika izjednačava sa Mesijom i zastupa gledište o božanskom i satanskom poreklu i demonskom karakteru umetnosti. Goja se suprotstavlja takvom mišljenju i kaže da se u samoj stvarnosti manifestuju pojave nestvranog i natprirodnog. On smatra da sve što u životu postoji od iskoni ima svoje opravdanje, već i time što postoji. Ostareli slikar govori o umetničkom poslanju koje povezuje ljude, pruža im radost i saznanja, sumira učinak svoga stvaralaštva deleći sa svim umetnicima patnju stvaranja i ushićenje pred svršenim umetničkim delom.