{tab Prikaz}

Andrić je u književnost ušao pesmama u prozi „U sumrak“ i „Blaga i dobra mesečina“, objavljenim u Bosanskoj vili 1911. godine. Pred Prvi svetski rat, u junu 1914. godine, u zborniku Hrvatska mlada lirika koji je izdalo Društvo hrvatskih književnika u Zagrebu, objavljeno je šest Andrićevih pesama u prozi („Lanjska pjesma“, „Strofe u noći“, „Tama“, „Potonulo“, „Jadni nemir“ i „Noć crvenih zvijezda“). Prvu knjigu stihova u prozi – Ex Ponto – Andrić je objavio 1918. godine, u Zagrebu, a zbirku Nemiri štampao je u Beogradu 1920. godine. Njegove lirske pesme  koje za života nisu sabrane u knjigu, objavljene su posthumno, 1976. Godine, u Beogradu, pod nazivom Šta sanjam i šta mi se događa.

Stvarajući početkom veka, Andrić se svojom poezijom približava nekolikim pesničkim školama, ali će najuočljiviji i najjasniji biti uticaji ekspresionističke poetike, pre svega na izražajnom planu: razara se pravilna struktura vezanog stiha i strofe. Andrić, međutim, ne razbija sasvim logičku strukturu jezika, već od pesme traži da progovori smislom. Slobodan stih bez rime, odbacivanje stroge arhitektonike sonetske forme, pokazali su se kao najpogodniji za spontano i intuitivno pulsiranje misli. U poeziju se unose jasna i neposredna značenja, a pesma se ne piše da zbunjuje, već da kazuje, da slika.

Karakterističan mladalački nemir sa tragovima melanholične jadikovke svojstven je Andrićevim ranim stihovima. Kontemplativna raspoloženja, gorčina i sumorni tonovi biće jedna od konstanti Andrićeve lirike. Pesnik je usamljen, nejak i zbunjen nepredvidivim i teškim životom, razneženo nadnesen nad sobom. U Andrićevoj poeziji pisanoj pre Prvog svetskog rata, kao ni u poeziji većine pripadnika njegove generacije, nema nagoveštaja istorijske bure koja će izmeniti lice sveta. Mladobosanski pobunjenik, borac za nacionalno oslobođenje i ujedinjenje, u svojoj poeziji samo je tragična jedinka bačena da trpi „besmisleni teror prilika i stvari“.

{tab Tekstovi}

U sumrak
     U sumrak pevaju devojke. Njini su glasovi meki i dahnu svežinom cveća i ljubavi. Njina je pesma blaga, kao kad behar opada. Ona ima nešto od mojih ljubavi: davno, toplo i lepo. Ona podseća na sarajske sumrake, kad jablanovi sjaju u crvenu zlatu, kao vitke ponosne žene.
     Kao rumene latice zasipaju me glasovi. Pevaju devojke. Pevaju lepo. To liči na pozdrav od starih prijatelja, na spomen onoga što proživih u ljubavi i zanosu. One pevaju, u suton, kao sreća moja da mi rupcem maše.
     Ali srce je moje tamno jezero, koga ništa ne diže i u kom se niko ne ogleda.

Blaga i dobra mesečina
Blaga i dobra mesečina,
što pada, kô molitve matera naših
po grobovima zaboravljenih
milostiva je uteha onih,
koji nerado pod suncem hode.
Mesečina.
Kad prožme sivi i snuždeni oblak
i on bude beo i lep,
ko latice divnoga cveta.
I sivi, snuždeni oblak!
I licima usedelih devojaka
daje lepotu zaboravljenih noći,
mladosti snova i cveća
i očima tužnim sjaj strasnih
davnih ašikovanja.
Mesečina. Majka nevoljnih,
sestrica onih koji se vole,
ulazi u srca paćenika
i diže stare, suzne spomene,
kô svele ruže iz prašnih knjiga.
Svi koji mnogo stradaju
ne vole obesno sunce.
Mesečina. Njina je molitva srebrena
nad grobovima onih
koji su žalosno umrli.
Ko miris neznana cveća
ona je bolesnim,
ko bledi prsti devojke
miluje obraze samotnim,
ko ritam starih, starih pesama
zvoni u srcu nesrećnih.
Blaga mesečina, sestrica ljubavi,
milosno zove sebi turobne.

Lanjska pesma
Mirišu silno bijeli cv'jetovi
i pada sitna kiša proljetna,
ja kisnem sam.
O niko ne zna kako je
teško hoditi sam i bolestan,
bez igdje ikog svoga,
u zlatno proljeće.
U srcu mome nema ljubavi,
u srcu mom su tavni spomeni,
davni i mučni.
Silno mirišu bijeli cv'jetovi.
Kisnem. Bez mira, bez ljubavi.
Sam i žalostan.

Tama
   Ja ne znam kud ovo idu dani moji,
ni kuda vode ove noći moje.
   Ne znam.
   Ni otkud magla ružna
na sve što se čekalo,
ni otkud nemar jadni
na sve što se radilo,
ni zaborav otkuda,
žalosni na sve što se ljubilo.
   Magla.
   Ko će da mi kaže noćas, šta meni znače
lica i stvari i spomeni minulih dana?
   I kuda idu ovi dani moji
   I zašto bije tamno srce moje?
   Kuda? Zašto?

Potonulo
Neki glas, miris neki i jedna lepa zvezda ne
   mogu, noćas, da dignu iz moje dubine sve što je
   bilo.
Ovo mora da su mi popucali svi konci, lepi
   konci, tanani, što vezahu mene za moje Juče.
 Ne drže konci. U dubini svojoj osećam tegobu
   mrtvog Lane i žalost zaborava.  
 Od svih ružnih noći, ovo mi dođe noć, kad
   zaboravih značenje svega.
 Pa ipak mutno slutim, da sve to ima drage i tužne
   veze sa onim, što je potonulo.

Prva proljetnja pjesma
   Jutros oblaci nebom idu, a ja slutim radosti: kad procvatu brda strašnim sjajem njihova oružja, kad posiju plamene cvjetove po poljima, kad se začuje prva truba, kad se pojave prvi konjanici, umorni, prašni: i poprskani pjenom kao u nekoj staroj pjesmi; o radosti!
     Kad će doći kraljeve vojske?
     Žene tkaju u tišini za njih darove, njih spominju dobri ljudi u molitvama, o njima pjevaju djevojke za prozorima i za njih raste cvijeće u malim vrtovima. Čeka spremnih stotinu nježnosti.
     Kad će doći kraljeve vojske?
     Oblaci nebom plove kao vojska; ja slutim dane velikih djela.
     Jutros sam vidio napupalu granu.
     Kad li će doći kraljeve vojske?

Šetnja
A jutros su me izveli na sunce.
Jarboli nekog broda iza zida,
puni i dobri sunčani minuti,
i ništa više ne vidješe oči.
Al' samo misô da tim istim suncem
blješte  i tvoji obasjani puti -
i ko topljeno zlato očnjeg vida.
suza za suzom stade da se toči.
Zaklopih oči.
Mračna i vlažna, kad se vratih, bješe
ćelija moja, a stražar sa mačem
i licem onih koji nekog tješe -
mišljaše, jadan, da od sunca plačem.
[Split (stari zatvor), 8 .VIII 1914.]

1914.
U polutami i tišini
Bez snova noći, bez mira danâ.
Lagano je zaboravljala
Moja duša u vjencu rana.
Al' jutros, s prvim zrakom sunca
Zacvilje spomen strašnim glasom
I krv zapišta iz svih rana:
Unijeli su mi krčag vode
I prvi put sam,  sa užasom,
Na mračnoj vodi ugledao
Svoj lik, ispijen, blijed, i zao.
(1914, Maribor)

Jutro
(Dan jedan praznih očiju i zamagljena čela.)
Toga je jutra crna ptica pjevala u srcu mom:
bila je-bila!-tvoja mladost
i sve je prošlo s njom;
ne pohodi nas dvaput radost:
Crvljivo voće brzo zre;
a sužanj ne zna ni sunca ni neba
već brzo stari i brzo mre.-
Toga je jutra zlatna žica prepukla u srcu mom.
(1915)

M.C.
Ostarićemo, što od burna života,
I smirićemo se i proti volje;
To ne znači da ćemo biti „razočarani“
 -Bože, sačuvaj! - i nositi
demonstrativno „časne sedine“.
Ne, tek, tako, biće nam draže mesto kraj prozora
i stišan razgovor;
doživljaj će zameniti sećanja,
i volićemo malo odviše knjige i slike
na kojima drugi neće moći bogzna šta da vide.
Ostarićemo, dabome, al to je daleko.
Sada i još za dugo, volja da se
srdimo, volimo, grdimo, burno lomimo,
svuda kod ljudi otpor i raspre izazivamo,
tugu kod svojih.
I u svemu tome često pomislim,
ne bez neke nežnosti sa samim sobom:
ostarićemo.
T.J. ako nas opet neka ognjena šimera
pre vremena ne odnese do đavola.
(1922)

Lepa mlada žena govori
Da sam voda tekućica
U kojoj mnogi žeđu gase,
I svaki odlazi zadovoljan, čist i umiven,
Sa svojom srećom jedinstvenom
Kojoj na svetu nema ravne.
Da sam piće, silovito i radosno,
Koje piju drugari po krčmama,
Tražeći sreću u osmejku i zaborav u pevanju.
Da im ja želje ostvarujem, i najluđe i najsmelije,
Pomamnim šumom noćnih sati, gustim dimom terevenke.
Da sam otrov, munjevit i nepoznat,
Piće za one koji ne mogu
Da sačekaju zalazak sunca,
Da sečem život u korenu, brže od munje,
Da misli, bića i svetove
Brišem netragom zaborava.
(Beograd, 1937)

Koračam još kao da idem...
Koračam još kao da idem
nečem u susret, gledam i mislim,
a preda mnom su sve same neminovnosti,
bez izlaza, bez odlaganja.
Kamen koji može samo
Da tone.
Zavesa koja se svega jednom spušta,
a nikad ne diže.
Priča o ptici za koju se zna jedino
Da je odletela.
Života nema, smrt ne dolazi.
Neshvatljiva, duga, nepodnošljivo duga,
Ljudska sudbina.
(Beograd, maj 1968)

Sve više, sve bliže
Vidik se tanji, biva svetliji
I, od svetlosti, sve više - neproziran.
Sve brže i bliže dolazi trenutak
Kad neće više ni biti vidika,
Jer neće biti ni očiju
Koje ga gledaju.
(1970)

Kraj
Septembar,
Skupocena nagnuta čaša
Kojoj ivicu vino kvasi.
Srce bije sve jače, sve dublje,
Krv je nemirna, jer predoseća
Ono što donosi plodna jesen:
Odlazak, nestanak, kraj.
(1970)

Ni bogova ni molitava...
Ni bogova ni molitava!
Pa ipak biva ponekad da čujem
Nešto kao molitven šapat u sebi.
To se moja stara i večno živa želja
Javlja odnekud iz dubina
I tihim glasom traži malo mesta
U nekom od beskrajnih vrtova rajskih,
Gde bih najposle našao ono
Što sam oduvek uzalud tražio ovde:
Širinu i prostranstvo, otvoren vidik,
Malo slobodna daha.
(Beograd, 1973)

{/tabs}

{tab Prikaz}

U Ex Pontu (1918), ranom Andrićevom delu, nazvanom „razgovori s dušom“ (Niko Bartulović), stilizovano je lično iskustvo u nastojanju da mu se, u lirskoj sentenci, pridoda značenje filozofsko-poetske istine, a da pri tom zadrži fabulativno-narativnu osnovu, na osnovu koje bi se mogla rekonstruisati stanja jednog zatočenika. Ta knjiga pesama u prozi razvrstana je u tri ciklusa: prvi ima 26, drugi 25, a treći 88 tekstova, uz završni „Epilog“. U strasnom lirskom monologu, pesnik se obračunava sa sobom, pokušava da u tamničkim bdenjima razreši unutrašnju dramu i oslobodi se traume izazvane utamničenjem. Nepravedan pad iza rešetaka u drugi, surov i mučan svet, gde je žrtva „na suhom ukletom sprudu“, dovodi pesnika u stanje da postavlja važna egzistencijlna pitanja i grozničavo razmišlja o svetu i mestu pojedinca u njegovim tragičnim okvirima.

{tab Odlomak} 

*
     Dva dana me već ne izvode ni na onaj jedan sat šetnje, jer kiša bez prestanka sipi.
     Meni se čini da mi neprestano vlaga navire u ćeliju i da mi pada po licu i rukama kao lepljiv talog. Moj pokrivač je oštar i studen, moje jelo ima ukus limene posude i moja ćelija onaj neopisiv zadah uskog prostora u kom jedan čovek diše i živi, bez promjene i zračenja.
     Ali tu za mojim vjeđama - sklopim li samo oči - živi sva veličina života i sva ljepota svijeta. Sve što je ikad samo taklo oči, usne i ruke moje sve je u mojoj svijesti živo i svijetlo na tamnoj pozadini ove patnje. Raskoš i ljepota života žive neuništivo u meni.
     I sad kad sam sve to izgubio puni mi dušu beskrajna blagodarnost za sve mnogostruke i divne darove što ih život daje onima koji su srećniji od mene.
     Otkud mi ovo čudno osjećanje?
     Ja kroza nj prolazim kao kroz tamnozeleni mir i mirisnu tišinu omorikove šume u ljetnji dan. I zaboravljam sve oko sebe.
*
      Koga li ljubi sada ona mlada žena? Ona mlada žena koju sam našao jednog ljeta lijepu i dozrelu od šesnaest godina, prolazi - bogzna zašto – jutros mojim sjećanjem.
     Koga ljubi sada ona mlada žena?
     Jednom sam na maloruskoj ravni našao crven i krupan cvijet: njegova sočna čaška , kratka cvata, nudila je, u široko rastvorenim laticama, svoje nadrasle prašnike svim vjetrovima.
     Koga ljubi sada ona mlada žena?
     Nikad nije bilo između nas riječi (ja sam teško i razumjevao njen jezik) i naš odnos nije imao nikada određenog imena. Pod zvijezdama sam je ljubio do umora i do ponoći sam ležao na travi, s glavom u njenom krilu.
     To je bila žena za ljubav i predavala se nijema od strasti i suznih očiju, šapućući isprekidane riječi o vjernosti.
     Koga li ljubi sada ona mlada žena?
*
     Budući! Slobodna djeco; zoro noći naše, kad se budu slobodni i visoki domovi vaši ocrtavali na istom nebu, koje je gledalo patnju našu i sram i smrt, niko neće pomišljati da ti moćni temelji počivaju na našim kostima. Sreća bezbrižna i misli naprijed samo.
     Što će vas sjećati otaca vaših koji su bili veći u trpljenju nego u borbi?
     Vaš život biće naš zaborav.
     Tek u nesvjesnoj suzi vaših ženâ, u zanosima mladićâ, maštanju djevojakâ, moćnoj svirci ili riječima vaših pjesnika, bljesnuće možda na čas spomen otaca vaših čiji je život bio kratak, a bol ogroman. Tek najbolji među vama osjetiće, možda, da iz tih svagdanjih događaja bije, kao vjetar, beskrajna žalost mrtvih i nijemih života koji su živjeli i mrli za vas, Budući!
*
       Žene, ja ne znam kome ste vi bili blaga kiša jutarnja, ali u naš život ulazite kao pljusci nošeni vihorima. Preko naših bijelih tjelesa pjeni se bučno život naš, zaustavlja se u virove i pada strmoglavce.
     Ta mudrost nije lijek, ni starost ne pomaže, i kad sve umukne, vaš je glas još u bilu krvi moje.
     S čega mudračeve oči mute i svetačke usne blijede?
     Ženo, što ne možemo da te jasno vidimo kao pračovjek ženku na suncu, nego si postala strašna vizija i otrov krvi naše, pa bježimo pred tobom, i dok mislimo da si daleko, ti bdiješ u našim mislima, i dok hoćemo u radu da te zaboravimo - gle! - na svim našim djelima tanke vijugave linije, tragovi tvojih nevidljivih prsta.
     Šta znači talasava linija vašeg tijela? I ta nijema, bijela, raspjevana ljepota koju nemirno lovimo kao djeca leptira, a ona nam, naizmjence, ili zadaje bol ili pretvara u gorčinu?
     Žene, u očima vašim sja ulomak jednog ljepšeg neba koje je sjalo nad srećnijim stvorovima no što smo mi i za neke strahovite kataklizme prslo u parčad.
*
     Visoka plava gosođo iz Maribora, ako Vas se jutros - sav u radosti voćnjaka koji cvate - sjećam, vjerujte da je bez gorčine neispunjene osvete, jer ja sam srećno zaboravio, a opraštati nemam šta, jer sam i onda jednako žalio sebe i Vas.
     Da, u Vašem gradu sam, nepoznata plava gospođo, saznao kako je ići blijed, umoran i satrven vlažnim ulicama, dok sa rasvijeteljenih balkonâ plješću bešćutni muškarci i okrutne žene. Od Vas sam saznao kako je vezanu, nemoćnu robu kad mu pljuju u lice.
     To je bilo davno, a ja sam, evo, sve srećno preturio. Ali nevolja redom ide; možda je kakva nesreća pala i na Vašu kuću s balkonom; pa mi Vas je žao, jutros, kad pomislim da Vam u Vašem bolu možda katkad još i naša blijeda prekorna lica mute trzav san.
*
     Epilog
     Mnogo samuješ i dugo ćutiš, sine moj, zatravljen si snovima, izmoren putevima duha. Lik ti je pognut i lice blijedo, duboko spuštene vjeđe i glas kao škripa tamničkih vrata. Iziđi u ljetnji dan, sine moj!
   - Šta si vidio u ljetnji dan, sine moj?
     Vidio sam da je zemlja jaka i nebo vječno, a čovjek slab i kratkovjek.
   - Šta si vidio, sine moj, u ljetnji dan?
     Vidio sam da je ljubav kratka, a glad vječna.
   - Šta si vidio, sine moj, u ljetnji dan?
     Vidio sam da je ovaj život stvar mučna, koja se sastoji od nepravilne izmjene grijeha i nesreće, da živjeti znači slagati varku na varku.
   - Hoćeš da usniš, sine moj?
     Ne, oče, idem, idem da živim.

{/tabs}

{tab Prikaz}

I knjiga Nemiri (1920) nastaje delom u zatvoru i internaciji. Kao i Ex Ponto, i to delo je ispovednog karaktera, s tim što su autobiografski elementi zamaskirani ili poetski tranformisani. Tri ciklusa koji čine knjigu – „Nemir od vijeka“, „Nemir dana“ i „Bregovi“ – predstavljaju tri  bitna odnosa subjekta prema fundamentalnim ljudskim mogućnostima. U delu se javlja i reska socijalna nota. Pesnik setnih i melanholičnih raspoloženja, koji svojim dotadašnjim stihovima postavlja pitanja suštine i smisla prolaznoga života, budi se najednom kao borac za socijalnu pravdu. Pored mračnog, introvertovanog, samozagledanog Andrića, u delu se pojavljuje jedan borbeni, aktivistički Andrić, okrenut svetu.

{tab Odlomak}

U djetinjstvu mome izabrao si me i označio da idem Tvojim putem. - Nisu mi bile pune četiri godine kad sam usnio da mi je sa ikone sišao jedan svetac, blijed i okružen cvijećem kao mrtvac, i predao mi raspelo koje je njemu dotežalo.
     I ništa mi drugo nisi na put dao.
     Tebi me je zavjetovala majka moja u času tjeskobe, u jednom od onih časova kad nema niotkud pomoći i kad su sva vrata zatvorena, osim vrata Tvojih.
     Ko je još vidio da se mala djeca tako opremaju u svijet, sa krstom siromaštva i teretom velikih zavjeta? A ipak, Ti si me tako poslao i sa licem oca, koji se rijetko smije, strogo označio put moj.
     Pa kao sam mogao biti srećan?
     I još sam bio lud i samosvoj, otimao sam se putu i pozvanju, trgao sam u stranu i bio sam kao zlo dijete koje ne spava kod kuće nego bjega, nečisto, sa vlatima sijena na odijelu a pogled ima mutan i nestalan kao ničije pseto.
     Kad Te nisam vidio nad sobom, mislio sam da Te nema. I ništa nije ostalo što nisam učinio da Ti se otmem, jer je malo ko ljubio grijeh i strašnu radost kao ja. Prolazio sam svijetom i udarao lijevo i desno na vrata tuđih sudbina, ali sva su se redom, kao po nekom mučkom dogovoru, bila za mene zatvorena. Nasrtao sam uzalud na vrata čovjekova, i poslije sam dugo sjedio krvavih ruku, na kamenu.
     Jer kasno sam uvidio da se ne otvaraju silom.
     Nisam mogao shvatiti zašto je za mene svaki živ čovjek tajna vlažnih treptavih očiju i zašto se pred mojim koracima svaka vrata zatvaraju, kao na tajni znak.
     A to si Ti htio da me odbiješ od svijeta kao što se djeca od godine odbijaju od sise: da im ogrkne i da im se ogadi. To si Ti, postavljao svoju nevidljivu ruku između mene i svijeta, da me onda inokosna i ostavljena okružiš ljubavlju koja boli i posvećuje.

{/tabs}